-         Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina! Braniteljima…

-         /Čit.: Mudr 3,1-9; Rim 5,1-5; Mt 10,34-39/

Dragi štovatelji hrvatskih mučenika, draga braćo i sestre!

Kada se okupljamo ovdje u Udbini, u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, tada jednim blagdanom slavimo hrvatske svece, blaženike i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim oltarima a koji su dali svoje živote za Krista. Najprije to su: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice - bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista. Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su zrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj. Nevina dječica nisu ni znala za Isusa, pa ipak su kršćanski mučenici, premda nisu bili ni kršteni, ali njihova je krv spasila Isusa i oni su poginuli jer je kralj želio ubijajući njih ubiti novorođenoga Sina Božjega. Kad promatramo našu mučeničke hrvatsku povijest, smijemo zaključiti da je naš narod zavrijedio naslov koji mu je sam Papa Lav X. dao godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću, naime Antemurale christianitatis - Predziđe kršćanstva, jer su svojom krvlju naši stari branili ne samo domovinu, nego i kršćansku Europu, a time i samo kršćanstvo! A sv. Ivan Krstitelj nije izgubio glavu direktno zbog Krista nego jer je kralju Herodu proročki javno predbacio da nemoralno živi, da ne smije imati bratovu ženu. On je dakle žrtva zbog svetosti braka, a bračnu vjernost je osobito uzvisio baš Krist Gospodin zahtijevajući neraskidivost bračne zajednice.

Prema tom primjeru i naši su stradalnici koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista. Kad su npr. neki hrvatski domoljubi iznosili nemoralnost zakona i nepravednost postupanja drugih naroda u prijašnjim zajedničkim državnim zajednicama, a na štetu našega naroda, bili su bačeni u tamnice, kao npr. toliki koji su bili u komunizmu bačeni u zatvor u St. Gradišku, također pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972., ili pak Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić, ubijeni u beogradskoj skupštini 1928. godine. U te mučenike smijemo pribrojiti Eugena Kvaternika i njegove drugove u tzv. Rakovičkoj buni koje je Austrija nemilo pogubila 1871. A da ne spominjemo tragediju bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 1671. Godine! Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja, a koje naš narod s pravom časti kao nacionalne heroje. Sigurno, u mojoj biskupiji posebno se ističu: hrabra obrana Gvozdanskog 13. siječnja 1578. kada su svi branitelji izginuli, te tragedija Zrina, gdje su u jednom danu tj. 9. rujna 1943. partizani pobili 208 mirnih stanovnika, a sve kuće zapalili i preostalo stanovništvo prognali. Svakako, ne smijemo danas zaboraviti ni tolike žrtve pogubljene od komunističkih zločinaca za vrijeme Drugog svjetskog rata i osobito poslije završetka tog rata, kad su naši hrvatski ljudi doživjeli masovne likvidacije u Bleiburgu poslije 15. svibnja 1945. i na Križnom putu koji je kao neviđena kolona smrti progutao stotine tisuća Hrvata, razoružanih vojnika, ali i silno mnoštvo civila, žena i djece diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i susjednih balkanskih zemalja. Nedavno sam u Garevcu, u Bosanskoj Posavini posjetio Burića štalu gdje je bilo odmah poslije rata 1945. zatočeno 224 Hrvata koji su nemilo pobijeni. Međutim i tijekom 45-godišnje komunističke diktature nad našim su narodom bez suda, a najčešće i bez ikakve krivnje izvršena bezbrojna pogubljenja, bilo da su to počinili u zemlji ili u inozemstvu pripadnici zloglasne Udbe – od koje je kao najpoznatija žrtva – od njih 67 - pao i Bruno Bušić, bilo sudovi koji su kao sredstva komunističke revolucije imali zadatak uklanjati sve tzv. kontrarevolucionare.

Na taj način, kao žrtva takvog progona je naš najpoznatiji i najštovaniji čvrsto vjerujemo uskoro sveti Alojzije Stepinac. A nije li i Zvonko Bušić, koji je nesretno otišao prije godinu dana, a koji je robijao 30 godina, bio također mučenik za Hrvatsku, koji međutim nije mogao prihvatiti njezinu sadašnju realnost, jer se za takvu Hrvatsku kao idealist nije borio? A onda se podigla velikosrpska agresija i 90-tih godina prošlog stoljeća sručila se na naš narod i počinila nezabilježene zločine i prouzročila bezbrojne žrtve. Samo hrvatskih branitelja je poginulo više od 15 tisuća, a zar njima ne treba pribrojiti gotovo 2 tisuće onih koji su poslije rata digli ruku na sebe jer nisu bili zadovoljni odnosom službene Hrvatske prema njima, ali i prema ratu u kojem su kao domoljubi sudjelovali? Srpski genocid, kulturocid i urbanocid, žrtve koje se ne broje samo po mrtvima, nego i po srušenim crkvama, bolnicama, školama, osobnim domovima, stanovima kulminirala je prošle godine Vukovarskim slučajem. Ratna je šteta izračunata i u novčanom se iznosu broji na više stotina milijardi američkih dolara, međutim šteta je počinjena i dušama naših ljudi, u oboljelima od različitih tjelesnih i duševnih rana, a ne može se ničim izmjeriti. Pa ipak oni koji su odgovorni u našoj državi ne vidaju rane ranjenim žrtvama velikosrpske agresije, već naprotiv stavljaju sol na te rane svojim odnosom zanemarivanja istine i nasilnog nametanja „normalizacije“ u Vukovaru, ali i u čitavoj državi, a ni jednom riječju ne traže nikakvu ratnu odštetu od zemlje koja je počinila te zločine. Zar nije to zahtjev pravednosti da se ima nadoknaditi počinjena šteta?

U sakramentu ispovijedi npr. pokornik ne može dobiti odrješenje ako ne nadoknadi štetu za koju se kaje, a koju je svojim grijehom počinio. A među ubijenima u Domovinskom ratu, te među prognanicima, kojih je i danas iz BiH mnogo u Hrvatskoj, toliko je mnogo primjera kršćanskog opraštanja, prihvaćanja križa i vjerničkog podnošenja zala! I sam sam gledao i slušao kao prognani župnik Hrastovice i Petrinje kako su moji prognanici podnosili ta ratna stradanja, često bez riječi protivljenja, primajući iz Božje ruke sve te kušnje kao način da Bogu posvjedoče svoju vjernost i izdržljivost! Međutim da bi se došlo do ljubavi među ljudima preduvjet je priznanje istine i ispunjenje pravednosti.

Prošlo 20. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana.

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas.

O kršćanstvu se u medijima danas može čuti uglavnom samo po skandalima pa se stječe dojam da je kršćanstvo, iz ove perspektive i stvorene klime, uzrok svih zala prošlih stoljeća. Knjiga Antonia Soccia, I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio, bavi se progonima i netolerancijom prema kršćanstvu te podsjeća na to da su kršćani u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina.

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih čak “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, iznosi A. Socci. Još dramatičnije su brojke koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog svoje vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji.

Veliko stratište kršćana su jučer i danas - islamske zemlje.

Početkom dvadesetog stoljeća 32% turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6%. Dakako, brutalno su masakrirani u milijunskim pokoljima, a da “kršćanska” Europa nikada nije snažnije prosvjedovala zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je još 1975. godine bilo 20% kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5%. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40%, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama, uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu? „Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja o tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.“ (I. Šola)

Ovih je dana kaldejski patrijarh iz Bagdada uputio poruku međunarodnoj zajednici. U poruci katolički kaldejski patrijarh Louis Raffael Sako međunarodnu zajednicu potiče na bratstvo i solidarnost kako bi se kršćanima potjeranim iz Mosula omogućio ostanak u Iraku. Poruka je upućena u prigodi Svjetskoga dan molite za Irak, koji je patrijarh Sako organizirao u suradnji sa zakladom Pomoć Crkvi u nevolji, a održala se 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova.

O tomu kako se kršćani mogu osjećati jasno govori postupno umanjivanje broja kršćana u Iraku. Od milijun i četiri stotine tisuća kršćana u 1980. godini, u Iraku je 2003. godine bilo oko 800 tisuća, a danas ih je tek oko tri stotine tisuća.

Svjetsko armensko vijeće sa sjedištem u Švedskoj tvrdi da je iz sjevernoga Iraka, odnosno okolice Mosula, izbjeglo oko 200 tisuća kršćana. U gradu Bakhdida bilo je oko 50 tisuća kršćana koji su pripadali uglavnom sirsko-katoličkoj i sirsko-pravoslavnoj Crkvi.

Papa Franjo pozvao je sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka… I više biskupa u Hrvatskoj odredilo je ovih dana u svojim biskupijama da se moli za kršćane koji su progonjeni te za mir u svijetu.

A u Hrvatskoj i BIH nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam „med i mlijeko“, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?

„Dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj Uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ stoji u Praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014.). Elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima…

„Kako je moguće – pita se Ivo Banac - da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ tzv. naprednog „socijalizma“? Moramo biti svjesni da je komunizam doslovno sprječavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja društva koje je izravno proizašlo iz komunističkih deformacija.“ (nav. autor, Hrvatski neokomunizam, Vijenac /10.7.2014.).

A naše aktualnon hrvatsko mučeništvo ima ime: to je Vukovar. O svom iskustvu Vukovara progovorio je fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o.g. rekavši između ostaloga i ove riječi: „Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin. Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru… Istinski suživot među ljudima može se voditi samo na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Svi drugi pokušaji završavaju s porazom i to stravično…

Sa srpskom agresijom učinjena su stravična zla u Vukovaru, a da za ta zla gotovo nitko nije odgovarao. Danas u takvoj situaciji uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita, a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe. U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…“

Želio sam podijeliti ove riječi, draga braćo i sestre, s vama, i to bez posebnog komentara. One samo svjedoče kako su i danas hrvatski katolici progonjeni, kako trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebalo bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BIH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici.

Draga braćo i sestre, Gospodin nam u svojoj Riječi danas poručuje kako se ne trebamo bojati izložiti se za Krista i njegovo Evanđelje. Sv. Pavao kaže da se trebamo ponositi i nevoljama jer one nas utvrđuju da budemo postojani i prokušani, da u nama sazori nada. To je prema Knjizi mudrosti „mala muka“ odnosno „kušnja“ koja pokazuje jesmo li Boga dostojni. Očito naši su mučenici pokazali svojom izdržljivošću da su bili dostojni! I što Gospodin kaže u Evanđelju, izgubili su svoj život poradi Krista, ali su ga zato našli i sačuvali, dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji, gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji je spreman žrtvovati se za druge. To je poruka Kristove riječi, ali i njegova primjera jer on se prvi žrtvovao za sve nas. Naši su mučenici slijedili Krista i zato su njemu pridruženi u slavi uskrsnuća. To je i naš put, braćo i sestre, i zato slavimo mučenike da bismo u njima hvalili Gospodina koji je nas „ljubio do kraja, sve do smrti“, te kako bismo i sami gledajući njih hrabro prihvaćali sve kušnje i nevolje znajući da se život vječni dobiva samo ako se zemaljski život daje za druge. Amen.


Dva kata ispod crkve nalazi se Muzej koji je u budućnosti zamišljen kao arheološki muzej. Arheološka zbirka izložaka dijelom se može vidjeti u Muzeju Like u Gospiću. Dio artefakata se još obrađuje i uređuje u Arheološkom muzeju u Zadru, a iskapanja još uvijek traju na više lokaliteta na Udbini i oko nje.

Postavu muzeja dugujemo radu i daru gospodina Stjepana Brezića iz Podlapače, sela uz Krbavsko polje, općina Udbina. Naime, gospodin Brezić otišao je iz svog sela poslije Drugog svjetskog rata. Nastanio se u Kanadi, u Torontu. Obuzet nostalgijom za Domovinom i u želji da u svojim unucima sačuva porijeklo, vjeru i identitet, razmišljao je kako da u tuđini napravi slike i predmete koji će njega i njegovu obitelj trajno podsjećati na Hrvatsku. Gotovo 35 godina marno je izrađivao predmete koji su se nekada koristili u kućanstvu, različita kola i zaprege, plugove i sane. Sačinio je i više od stotinu slika, u posebnoj tehnici, neke vrste drvenog mozaika. Slike su imale biti pouka unucima. Tako je, dok su unuci bili mali najprije radio anđelčiće, potom sve hrvatske knezove, kraljeve i kraljice, poznatije umjetničke slike i osobe iz naše povijesti, narodne nošnje iz gotovo cijele Hrvatske, grbove ličkih gradova, nošnje povijesnih postrojbi, te ovjekovječio i neke događaje iz novije Hrvatske prošlosti. Kada je čuo da će Crkva hrvatskih mučenika imati muzej, velikodušno je čitavu svoju zbirku poklonio i ta zbirka čini aktualnu postavu sadašnjeg muzeja.

Comment


Udbina 5 dana u mraku

Objavljeno u Vijesti Veljača 12 2015

Ogorčeni stanovnici Udbine poslali su pismo likaplus portalu u vezi mraka na ulicama Udbine...

Udbina-Samo naselje Udbina bez javne je rasvjete već 5 dana, a sve je počelo u subotu s Krbavskom ulicom i Trgom Sv. Nikole.  Mrak se zatim proširio i na cijelo naselje u ponedjeljak i tako traje već dva dana. Nitko od općinske vlasti u ova dva dana nije reagirao. Ljudima nije svejedno hodati mračnim ulicama.

Čitatelj ogorčeno za sve krivi  HEP Elektroliku "koja je u ljeto prošle godine mijenjala trafostanicu u naselju i od tada postaju povremeni problemi sa rasvjetom, a u privatnim kućanstvima kod lošeg vremena dolazi do slabljenja napona."
 
Ipak,rasvjeta u centru mjesta je uvijek odgovornost lokalnih općinskih vlasti, koji moraju sa HEP-om dogovarati rješavanje problema, ako postoje problemi, a očito postoje!
Ovo nije prvi puta da naselje ostaje bez javne rasvjete, ako se to već događalo, zašto se nije gledalo u čemu je problem, da se to jednom trajno riješi?
" Tko će odgovarati za otkazivanje uređaja u kućanstvima zbog slabljenja napona? Nadamo se da će ovaj problem struje biti riješen u što kraćem roku i to TRAJNO."-pišu stanovnici Udbine.
 
Objavio: Lp

Comment


Udbina-Euharistijsko slavlje ispred Crkve hrvatskih mučenika na Udbini predvodio je predsjednik Komisije HBK "Iustitia et pax" sisački biskup Vlado Košić.

Biskup Košić je podsjetio da „kada se okupljamo ovdje u Udbini, u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, tada jednim blagdanom slavimo hrvatske svece, blaženike i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim oltarima a koji su dali svoje živote za Krista. Najprije to su sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl.MiroslavBulešić, blažene sestre Drinske mučenice - bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66 fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista".

Podsjetio je kako su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili izravno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj. Stoga, naši su stradalnici i oni koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista, rekao je biskup i u tom kontekstu je imenom pobrojao samo neke iz nepreglednog niza takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja, a koje naš narod s pravom časti kao nacionalne heroje.

Biskup Košić je posvijestio i činjenicu, kako je prošlo 20. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana. Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas. O kršćanstvu se u medijima danas može čuti uglavnom samo po skandalima pa se stječe dojam da je kršćanstvo, iz ove perspektive i stvorene klime, uzrok svih zala prošlih stoljeća, ustvrdio je biskup, te se posebno osvrnuo da današnji progon kršćana u islamskim zemljama.
Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života, naglasio je. U tom kontekstu je podsjetio, kako je papa Franjo pozvao sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka, a apelu su se pridružili i mnogi biskupi u Hrvatskoj.

Biskup Košić se osvrnuo na progon hrvatskih katolika, koji trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebali bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BIH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji nevoleni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici. Naši su mučenici slijedili Krista i zato su njemu pridruženi u slavi uskrsnuća. To je i naš put,braćo i sestre, i zato slavimo mučenike da bismo u njima hvalili Gospodina koji je nas „ljubio do kraja, sve do smrti", te kako bismo i sami gledajući njih hrabro prihvaćali sve kušnje i nevolje znajući da se život vječni dobiva samo ako se zemaljski život daje za druge, rekao je na kraju homilije biskup Košić.

Problem je u stočarskoj inspekciji

Objavljeno u Vijesti Veljača 11 2015

U petak 21.studenog, održan je sastanak u podlapačkoj školi koji je na molbu mještana okolnih sela organizirao Miro Matijević ispred Udruge za zaštitu ljudskih prava.

Na sastanku su bili predstavnik PU Stjepan Sabljić, načelnik PP Korenica Viktor Biondić, voditelj odjela za uređenje okoliša i graditeljstvo općine Udbine i komunalni redar Milan Amić. 

Pozvan je bio i vlasnik stoke koja je uzročnik svih problema Pave Amić „Bajo" koji je svoj izostanak opravdao zdravstvenim problemima. Na početku se Miro Matijević prisjetio „Kriznog stožera za borbu protiv ciganskog rasizma" u kojem su sudjelovali skoro svi nazočni mještani. Rezultati su bili izvanredni i Lici su osigurali par mirnih godina s obzirom da je održano pet sastanaka u Vladinom uredu za ljudska prava, a aktivnosti stožera su bili tema više saborskih sjednica u kojima se stožer prozivao za rasizam sve dok nisu dokazali da je cijeli problem nije ni u Ciganima ni u „Baji" već u Ministarstvu poljoprivrede koje je u dobro organiziranoj pljački državnog proračuna preko poticaja godišnje opljačka samo na konjima oko 50 milijuna kuna.

Boris Maurević je rekao da kada nešto prijavi policiji ona dolazi i sve zapiše, ali kada nakon dva mjeseca dođe stočarski inspektor niti ne razgovara sa njim već ode kod Amića koji to negiraju i stočarski inspektor kaže da nema dokaza i nikome ništa. Boris mora svoje ovce voditi u drugu županiju, a kada se vrati nađe svoje štale zatrpane smećem i izmetom. Predstavnik PU Stjepan Sabljić rekao mu je da policija u tom slučaju nije ovlašteni tužitelj pa iako dolazi redovito na pozive ne može učiniti ništa.

Milan Amić je pročitao dopis koji je općina Udbine dobila od Ministarstva poljoprivrede nakon što su ukazali na problem koji mještane muči godinama i najavili otvaranje Skloništa za stoku. Dobili su slijedeći odgovor. „Sektor inspekcije je zainteresiran da se riješi problem nekontrolirane ispaše stoke na način koji je propisan zakonom, ali kako sve nije regulirano propisima mole da se sačeka sa akcijom".

Na to je reagirao Miro Matijević i naglasio da to sve samo potvrđuje sve to što svi znamo, da je problem u stočarskoj inspekciji jer svi imaju privatne interese i ovo je samo izigravanje propisa. Prema dogovoru sa zadnjeg sastanka u Udbini, Udruga kojoj je na čelu spremna je preuzeti kompletnu odgovornost i preuzeti Sklonište i preuzeti brigu za spremanje te stoke. Ima još jedna mogućnost koju je zakon predvidio. Neoznačena stoka nađena na tuđoj zemlji je ničija stoka i vozit će se odmah u klaonicu. Postoji stočarski zakon koji i u ovom obliku nudi rješenja koja stočarska inspekcija ne poštuje. Također postoji i ustavno pravo na privatno vlasništvo kao i zakonsko pravo na samozaštitu. Ako neće reagirati ministarstvo i njegove inspekcije onda ćemo sami zaštititi svoje posjede rekao je Matijević. Kada se organiziramo vidjet ćete kako će se brzo naći rješenje. Dosta je tog izigravanja i izmišljanja načina da se ništa ne promijeni.

Nakon rasprave u kojoj su sudjelovali svi nazočni i svi iznijeli svoje primjedbe, ukazalo se da se ništa ne mijenja i da su i problemi i krivci isti već godinama. S toga su zajednički i jednoglasno donesena dva zaključka:

1. Zaključak da građani, policija i lokalna samouprava nisu zadovoljni radom Ministarstva i stočarskog inspektora Tomislava Eskeričića.

2. Zaključak je da se o svemu obavijesti Ministarstvo i da se zatraži da se u Liku dovede stočarski inspektor na najmanje mjesec dana. Da bude u Lici i da svaki puta ide na intervenciju sa policijom.

Samo jedan pošteni stočarski inspektor u suradnji sa policijom riješio bi sav problem sa stokom u Lici s obzirom da ima pravo za stoku zatečenu na tuđoj zemlji na licu mjesta naplaćivati vlasniku stoke kazne od 4 - 8.000 kuna što u roku dva do tri mjeseca riješilo sve probleme sa stokom koja luta po tuđim poljima i cestama praveći štetu i izazivajući prometne nesreće.

Sastanak je pokazao da su možda i prvi puta mještani, policija, lokalna uprava i udruga za ljudska prava bili složni i zajednički tražili izlaz iz ove višegodišnje pat pozicije, a konkretne odluke koje su jednoglasno donijeli i odlučnost da se taj problem konačno riješi daju nadu da se problemu sa stokom ipak nazire kraj."

Z A P I S N I K

Dana 21.studenog 2014 u Podlapači je u prostoriji škole je na poziv Mire Matijevića predsjednika Udruge „mmm projekt" održan sastanak kojem su prisustvovali predstavnik PU Stjepan Sabljić, načelnik PP u Korenici Viktor Biondić, voditelj odjela za uređenje okoliša i graditeljstvo i komunalni redar Milan Amić te mještani Nikola Čorak, Zdravko Čorak, Kajo Guina, Boris Maurević, Pero Smiljanić, ……………………………………. Tema sastanka je bila kao riješiti problem sa stokom vlasnika Pave Amića koja luta po poljima uništavajući usjeve mještana.

ZAPISNIK

Nazočne je pozdravio Miro Matijević naglasivši da nije napravio nikakav dnevni red s obzirom da smatra da je samo jedna točka dnevnog reda, stoka Pave Amića koja uništava usjeve. Želi da svi iznose svoje probleme i predlože način kako taj problem riješiti.

Nikola Čorak Problem se rješava 5 godina. Pravimo prijave, a tamo nas pitaju čija je stoka, tko je vlasnik. To nije naš posao, a onda nam se u sudu smiju i kažu da su nemoćni i da ne mogu ništa.

Miro Matijević: Mi se svi na ovu temu družimo već 4-5 godina i svi znamo da je osnovni problem stočarski inspektor Tomislav Eskeričić jer je jedini nadležan da utvrdi i prijavi vlasnika stoke. Policija je dužna doći i prijaviti Eskeričiću koji treba utvrditi vlasnika stoke. Već smo uz pomoć policije utvrdili da Eskeričić radi nezakonito, podnio sam kaznenu prijavu, dat je zahtijev da se kazneno goni da bi to državna odvjetnica Vera Magdić kaznenu prijavu odbacila.

Milan Amić: Mi smo zvali stočarsku inspekciju. Rade Ljubojević je uhvatio konja i magarca Smjestili smo ih u Karanten. Stočarski inspektor Damir Perković je bio i od mene uzeo izjavu, Dobili smo od stočarske inspekcije da je po saslušanju svjedoka Rade Ljubojevića i Milana Amića utvrđeno da Pave Amić nije vlasnik stoke pa se to ne smatra povredom zakona i poduzimanje mjera: Po zakonu i u našoj odluci jasno piše da jednaku odgovornost imaju i vlasnik i posjednik stoke. Mi smo s toga odbacili taj nalog. Što se tiče problema sa skloništem mi smo uputili dopis ministarstvu poljoprivrede i oni su nakon mjesec i nešto dana odgovorili 06.studenog 2014.godine. Mi smo ukazali na problem koji vas muči godinama i da smo dužni otvoriti Sklonište. Odgovorili su nam. „Sektor inspekcije je zainteresiran da se problem riješi problem nekontrolirane ispaše stokena način koji je propisan zakonom. Propisano je da uvjete za rad Skloništa i osposobljenosti ljudi koji brinu o životinjama potpisuje ministar. Od Uprave za veterinarstvo smo dobili obavijest da je izrada Pravilnika pri kraju te se očekuje njegovo skoro donošenje. Kako je za konačno rješenje problema potrebno konačno donošenje tog propisa općina se poziva da se strpi do njegovog konačnog donošenje . Veterinarska inspekcija je rekla da nam ne treba Sklonište, stavite ih u karanten. Međutim stočarska inspekcija odnosno Tomislav Eskeričić i Damir Perković tvrde da tu nema uvjeta".

Miro Matijević: Ti si samo potvrdio sve ovo i svi znamo da je problem u stočarskoj inspekciji jer svi imaju privatne interese i ovo je samo izigravanje propisa. Prema dogovoru sa zadnjeg sastanka u Udbini Udruga kojoj sam na čelu spremna je preuzeti kompletnu odgovornost i preuzeti to vaše Sklonište i ja ću na svoju odgovornost i odgovornost Udruge preuzeti brigu za spremanje te stoke. Ima još jedna stvar koju je zakon predvidio. Neoznačena stoka nađena na tuđoj zemlji je ničija stoka i ja ću je odmah voziti za klaonicu na svoju odgovornost jer mora se negdje napraviti rez. Postoji stočarski zakon ali postoji i naše zakonsko pravo na samozaštitu. To je naše zakonsko pravo i moramo zaštititi svoje interese. Ako neće ministarstvo, ako neće inspekcije onda sam za to da sami zaštitimo svoje posjede. Kada se organiziramo vidjet ćete kako će se brzo naći rješenje. Ovoga puta mi moramo preuzeti inicijativui organizirati se, radit ću na svoju odgovornost. Dosta je tog izigravanja i izmišlja na načina da se ništa ne poduzme".

Boris Maurević: Kada ja nešto prijavim policiji koja dolazi i sve zapiše, ali kada nakon dva mjeseca dođe stočarski inspektor niti ne razgovara sa mnom već ode kod Amića koji to negiraju i stočarski inspektor kaže da nema dokaza i nikome ništa. Ja moje ovce moram voditi u drugu županiju, a kada se vratim nađem moje štale zatrpane smećem i izmetom.

Miro Matijević: Tu su ljudi iz policije pa neka kažu možemo li utvrditi što je njihovo vlasništvo i ako koriste tuđe da ih se onemogući u tome.

Viktor …… : Evo ovako, da se utvrdi njihovo vlasništvo stoji, ali ako je ono počinjeno na nečijem posjedu on mora dokazati da je njegov posjed. Mi ne možemo postupiti zato što nama vi dojavite jer se mora reći na čijoj je.

Miro Matijević: Po meni je to zamjena teza. To koristi stočarski inspektor kada pozovete da je stoka na vašoj zemlji on traži da vi dokazujete da ste vi vlasnik zemlje. To nije točno zato što stoka ne smije biti na tuđoj zemlji. Znači ako se zatekne stoka vlasnik stoke mora dokazati da je on vlasnik zemlje inače je stoka na „tuđoj zemlji".

Viktor …. : Ja govorim o nastaloj šteti.

Stjepan Sabljić: Mi svakako izlazimo svaki puta izlazimo na poziv i pišemo prijave i obavijesti stočarskom inspektoru, svaki puta šaljemo prijavu. Druga je priča što inspektor radi sa time. Ovaj sastanak ovdje svodi se na to da nema glavnih aktera iz ministarstva poljoprivrede. I da jesu ne bi mogli pomoći jer nije zakonski regulirano.

Viktor …… : Mi imamo dvije stvari. Uništenje usjeva gdje se radi o kaznenom djelu i tu radimo očevid i to ide državnom odvjetništvu.

Boris Maurević: Razgovarao sam sa Tomislavom Eskeričićem i pitao što je sa mojim prijavama na što mi je odgovorio da nije dobio te prijave, a kada dođe razgovara sa osumnjičenikom i kaže da nema dokaza.

Stjepan Sabljić: Mi u ovom slučaju nismo ovlašteni tužitelj, a inspektor jeste.

Boris Maurević: To je provala, svaki puta kada uđu na naše imanje i uništi travu i sve. To je provala.

Miro Matijević: Ovo pričamo već godinama i bojim se da se priča ne razvodni. Svi smo ponovili to što ponavljamo godinama Smatram da je za to najodgovorniji Tomislav Eskeričić pa podnosimo zajedničku kaznenu prijavu na njega jer ne radi svoj posao u interesu vlasnika stoke.

Miro Matijević: Možemo li donijeti zajednički Zakljčak da građani, policija i lokalna samouprava nisu zadovoljni radom Ministarstva i stočarskog inspektora.

Zaključak je jednoglasno usvojen.

Miro Matijević: Možemo li donijeti još jedan Zaključak. Da se o svemu obavijesti Ministarstvo i da se zatraži da se u Liku dovede stočarski inspektor na najmanje mjesec dana, da bude tu i da svaki puta ide na intervenciju sa policijom.

Zaključak je jednoglasno usvojen.

Miro Matijević: Morate znati da je zakon predvidio novčane kazne na licu mjesta. Kada se konj zatekne na tuđoj zemlji stočarski inspektor ima pravo na licu mjesta naplatiti kaznu od 4 do 8.000 kuna. I to je rješenje jer nam ne treba Sklonište. Znate u čemu je problem? Znate koliko ima čistokrvnih konja na koje se uzima poticaj? Ima 25.000. Tvrdim da se godišnje opljačka proračun za najmanje 50 milijuna kuna na ovaj način i to je problem.

Ja ću zatražiti zašto je odbačena zadnja kaznena prijava na Tomislava Eskeričića jer je bilo i previše dokaza. Bitno je da smo se dogovorili da idemo dalje zajedno partnerski i mještani i općina i policija i udruga za ljudska prava.

Više mještana se požalilo da ih članovi obitelji Amić stalno prijavljuju policiji za izmišljene prijetnje pa je načelnik Viktor ……. Odgovorio da su prijave proslijedili državnom odvjetništvu i da će uskoro do mjesec dana dobiti odgovore. Nakon toga ćemo odlučiti što ćemo napraviti kako bi se utvrdila istina i ljudi zaštitili od lažnog prijavljivanja.

Objavio: Lika plus

Comment


Ratni zločin u Udbini 1991.

Objavljeno u Crna kronika Veljača 11 2015

Suđenje u odsutnosti sedmeročlanoj skupini pripadnika tzv. milicije SAO Krajine, predvođenoj Danom Radočajem zvanim Gajota, za ratni zločin odnosno ubojstvo dvojice muslimana u Udbini u kolovozu 1991. počelo je danas na Županijskom sudu u Rijeci.

Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva iz Gospića iz 2008. Dane Radočaj Gajota, Nikola Ćuruvija, Đorđe Kosanović, Radoslav Korać, Dragan Galović, Damir Radočaj i Dane Radočaj Jablan su 23. kolovoza ubili bratiće Ćazima i Alu Vilića. Oni su, kao i Ćazimov brat Jasmin Vilić, uhićeni i dovedeni u prostorije pokraj nogometnog igrališta u Udbini, gdje se nalazio stožer postrojbe Radočaja Gajote.

Tamo su pretučeni pri čemu su im nanijete mnogobrojne ozljede, a Ćazim Vilić je tijekom premlaćivanja preminuo zbog razbijene lubanje. Ale Vilić je potom odveden u okolicu Udbine gdje su ga Gajota i Ćuruvija ubili hicima iz pištolja. Mrtva tijela obojice Vilića su bačena u jamu Bezdanku, stoji u optužnici. U rasvjetljavanju ovog događaja je već nakon mjesec dana utvrđeno mjesto gdje su tijela bačena pa su u rujnu 1991. izvučena iz jame i predana obiteljima.

Sedmoricu, od kojih su svi nedostupni hrvatskom pravosuđu, se tereti za ratni zločin počinjen dogovorno te podjelom zadataka pri provedbi. Ova ubojstva imaju odlike ratnog zločina jer se time nastojalo zastrašiti ostalo stanovništvo nesrpske nacionalnosti kako bi napustilo ovaj kraj, ocijenilo je tužiteljstvo.

Pred sudskim vijećem kojim predsjedava stukinja Jesenka Kovačić danas su svjedočila braća ubijenog Ćazima, Jasmin i Emsad te udovica ubijenog Ale Vilića.

Jasmin Vilić je kazao da je njega i Ćazima privela skupina Dane Radočaja Gajote te ih je tukla tražeći da govore o navodnim vezama s "ustašama” u hrvatskom selu Lovincu. Rekao je da je njega spasila žena kod koje je tada čuvao stoku, a koja je u više navrata tražila da ga puste prijeteći da će nasilnike prijaviti višim zapovjednicima.

Prisjetio se i da je u jednom trenutku vidio kako mu brata iznose bez svijesti u krvavoj plahti, ali nije znao je li živ. Nakon što je pušten nije znao što se dogodilo s Ćazimom i Alom, koji je nakon njih dovoden u prostorije pokraj igrališta.

Albina Vilić, udovica Ala Vilića, kazala je da su joj supruga odveli dok su večerali te da nije znala što se s njim dogodilo, dok joj to nisu dojavili dvojica mještana. Emsad Vilić nije znao ni da mu je brat uhićen, a o ubojstvu je doznao po pričama Udbinjana. Svo troje su potvrdili da su tijela ubijenih bila unakažena, s odrezanim nosevima, ušima i genitalijama te iskopanim očima.

Suđenje se nastavlja 3. veljače.

Comment


Stranica 12 od 12

Kontaktirajte nas

        Udbina News logo 01 192x33

Imate zanimljivu vijest? Javite nam se na

 

Potražite nas na