Pano Hrvatska Udbina Pano Hrvatska Udbina

Na današnji dan 1942. godine hrvati Udbine morali su napustiti svoje domove! Istaknuto

Vijesti Napisao/la  Subota, 12 Prosinac 2015 07:24 veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma
Ocijeni sadržaj
(5 glasova)

Dan uoči blagdana Sv. Lucije 1942.godine i na samu Sv. Luciju 13.12.1942.godine, iz Udbine su od strane partizanskih-četničkih postrojbi protjerani svi hrvati a tom prilikom ubijeno je 166 Hrvata (žena, djece i staraca), spaljeno je 307 hrvatskih kuća a 1600 Hrvata iz Udbine i Podudbine zauvijek je protjerano sa svojih ognjišta.

Kako bi dokazali svu težinu te kalvarije za hrvate Udbine koji su se na svoja ognjišta mogli vratiti tek nakon veličanstvene VRA “Oluja“, prenosimo Vam dio intervjua koji je ne tako davno dao općinski vijećnik (HDZ-a) Tomica Sertić. Što se dogodilo u međuvremenu zaključite sami nakon čitanja intervjua:

Što nam možete kazati o životnoj kalvariji protjeranih Hrvata s Udbine?

U tišini se pričalo o događajima i 1942.. kao i 1945. Te zlokobne 1942. počela je naša Kalvarija. Nakon što se počeo okupljati veliki broj partizanskih jedinica oko Udbine, da bi se izbjeglo stradanje djece odlučeno je da se sva djeca od 7 - 15 -16 godina prebace zrakoplovom za Bihać. Poslije Bihaća prebačeni su u Lovrećinu (Vrbovec) kod časnih sestara. One su o njima skrbile.

Čuo sam, kada se okupio veliki broj partizana oko Udbine, da je netko iz Podlapače uspio dostaviti informaciju o potpunom uništenju Udbine i Udbinjana. Budući da se tada zadesila na Udbini jedna desetina ustaša i pedesetak domobrana odlučeno je da se izbjegne uzaludno stradanje. Donijeta je odluka zapovjedništva obrane i civila da se organizira zbjeg. Dogovorili su se da se u svim kućama upale svijeće, kao da se ništa ne događa. Napravljena je odstupnica koja će zavarati partizane. Zbjeg je krenuo početkom sumraka. Išlo se kroz drage, a na Udbinu je počeo napad kad smo se već dobrano odmakli. Odstupnica je držala obranu i kad su saznali da smo izišli iz opasne zone i ona je krenula za nama. Priključili su se u Lovincu s informacijom da je Udbina u plamenu. O tom spaljivanju hrvatskih kuća svjedoče i dopisi Mićuna Šakića i nekog Kleuta, gdje govore kako su partizani skupa sa srpskim stanovništvom iz okolnih sela pljačkali i palili. Sedam starica koje nisu mogle pješačiti, koje su zatražile da ih se pusti prema Toliću (Hrvatima) drugi dan su uhvaćene i odvedene na Udbinu gdje su streljane, kao “narodni neprijatelji”, na ulazu u udbinsku Gradinu i tu negdje i pokopane.

Koliko ste se u Lovincu zadržali?

Mada smo već imali informaciju o uništenoj Udbini ipak se iščekivao povratak. Jedna je satnija Hrvatske vojske nakon par dana prodrla u Udbinu uz minimalne žrtve i poslije toga kada su vidjeli da je sve uništeno donesena je odluka - zasad nema povratka. Prebačeni smo u Gospić a poslije vlakom za Zagreb. U Zagrebu su odlučili da nas se smjesti u trokut Bjelovar, Koprivnica i Našice (u mjesta Hlebine, Gola, Virje i Đurđevac). Tamo smo živjeli kao gola sirotinja, nadničari. Moji su nadničarili u Koprivnici sve do završetka II. svjetskog rata, a poslije smo bili na križnom putu. Bez oca vratili smo se u Golu.

Što se događalo s Vašom obitelji nakon II. Svjetskog rata?

Stalno je bio prisutan strah od današnjeg i sutrašnjeg dana, kako preživjeti? Pričalo se o tome kako su kružili “kožunaši” (OZNA) koji su ubijali Udbinjane. Postojao je poslije rata licemjerni poziv “osloboditelja” da se vratimo svojim kućama. Budući da su bili nemogući uvjeti života gdje smo se naselili, uz sav rizik isplatilo se pokušati vratiti. Međutim, noć ih je gutala.

Sudbina moga oca zadesila je mnoge. Stric Ilija je uhvaćen i skončao u zatvoru u Gospiću. Toliko je bio mučen da ga sestra nije mogla prepoznati. Stričevi Mile (koji je bolovao od TBC) i Marko (koji je bio ranjen) liječili su se u Vinogradskoj bolnici i odatle su odvezeni u Jazovku i tamo “oslobođeni” od života. Moj otac je izdvojen iz kolone križnog puta, doveden u Gospić i “u ime naroda” osuđen na smrt. Poslije toga suđenja skupa s još sedmero Udbinjana i popom Matom Mogušem doveden je na Udbinu. Noću su ih mučili u podrumu jedne kuće, koja se i danas nalazi u ulici 9. gardijske brigade, a po danu su kao zvijeri bili vezani na crkvini, gdje su ih stanovnici iz okolnih sela maltretirali i na njima se iživljavali. Ni danas ne znamo gdje su pokopani ili bačeni. Jedini od preživjelih sinova Tomanovih jest stric Luka, koji je pobjegao iz kolone pod kišom metaka. Poslije se prebacio u Austriju, a odatle u Italiju i u Ameriku kod braće. Iz povijesti Tomanove obitelji može se iščitati život Udbinjana u Jugoslaviji.

Sada je Udbina oslobođena, u općinskom ste Vijeću, ima li informacija koje bi upućivale o posljednjim trenucima života vašeg oca, popa Mate Moguša i drugih?

Moja majka Marija ostavila mi je u zavjet da, ako dođe Hrvatska, nađem kosti svoga oca i njegovih sudrugova u patnji. Od kad sam se vratio na tom sam traganju. Naši sumještani su obavijeni "zavjetom šutnje“ kako o događajima iz Domovinskog rata, tako i iz II. Svjetskog rata. Mada stalno ističem da ne tražim tko ga je ubio, tko mučio, tko ponižavao, nego gdje je bačen. Odgovora ipak nema. Ali to je minimum humanosti koja se treba iskazati pokojniku, ma tko bio.

Kroz godine i desetljeća u meni se gajila nada da ću doći na Udbinu i s ponosom kazati da sam Tomica Sertić Jure Tomanova, da će se napokon otkloniti nepravda koja je učinjena prema nama, samo zato što smo Hrvati. Nadao sam se da će zadimiti iz ognjišta Tomanove kuće na broju 164 i došao je taj dan. Ali… tada se događa drugi križni put s neizvjesnim završetkom. Tisuće stranica dopisa, stotine tisuća kilometara, obilaženje mnogih ureda i kancelarija, sastanaka, peticija, zamolbi… A i dalje mrak i nigdje iskre da osvijetli pravedni cilj. Znam jedino da mrak ima svoj kraj kad se pokaže dan.

Stvarnost naših problema ispisana je na spomen-ploči u Mutiliću, prilikom obilježavanja 65. obljetnice protjerivanja Mutilićana i obilježavanja augustinova: OVDJE SE PROVODIO ZAKON “U IME NARODA“ U KOJEM JE PRAVDA UMRLA ILI SKRIVENA U ČLANCIMA I PARAGRAFIMA. Taj su zakon primijenili na sve Hrvate Krbavskog polja. Još i danas poslije 17 godina od stvaranja dosanjane Hrvatske, slobodne države, tražimo tu pravdu, ali je nismo našli. Srpski pjesnik Miljković je pjevao - Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali njoj. Sloboda je umuknula i ne pušta glasa!

Hrvati na Udbini ponovno su u problemima, zakinuti u svojim pravima. Čuje se da će se, ako se ovako nastavi, provesti referendum za pridruživanje Republici Hrvatskoj? Što se zapravo danas događa na Udbini?

Hrvati ne participiraju u izvršnoj vlasti općine Udbina. To je jedino mjesto gdje većina stanovnika ne sudjeluje u izvršnoj vlasti. Koalicija SDSS i SNS su dobili izbore autobusima iz Srbije. Ljudi koji su odavde odselili i prodali svoju imovinu dva dana prije izbora uz besplatan prijevoz, osiguran smještaj i hranu i dobivenu dnevnicu, uzeli su izbore i vladaju Udbinom. Njihovi prijedlozi se ili ne stavljaju na dnevni red ili nisu usvojeni omjerom 6:5. Čak se može govoriti i o protuzakonitim radnjama na poseban način u usvajanju Prostornog plana. Zakonski su se morali očitovati na primjedbe napisane u Knjizi primjedbi prilikom javne rasprave, ali po običaju nitko nije dobio nikakav, pa ni pisani odgovor. I ja sam u svoje ime i u ime protjeranih Udbinjana tražio da se postojeći temelji opljačkanih, spaljenih i porušnih hrvatskih kuća u Udbini, Podudbini, Mutiliću, Rebiću i Pisaču ucrtaju kao građevinske lokacije. Odgovora nije bilo, pa sam primoran zatražiti očitovanje od županije Ličko-senjske i mjerodavnog Ministarstva. Netko, naime, mora štititi i naša prava u Hrvatskoj.

Je li to uzrokovalo izlazak koalicijskih vijećnika iz Općinskog vijeća Udbine?

Ne samo to. Ovdje se odavno građani općine Udbina dijele na „mi“ i „vi“; „naši“ i „vaši“. Da biste bolje shvatili o toj podjeli iznijet ću samo nekoliko primjera, jer ih ima mnogo. Iz općinskog se proračuna Udbine izdvaja više za SDF iz Knina nego za samo mjesto Udbinu; Prostorije u Udbini ne može dobiti niti jedna hrvatska udruga a za srpske ima (Prosvjeta) pa ako i nemaju sjedište u Udbini (SDF iz Knina); U općini Udbina ima 80-ak kuća bez građevinske isprave, od toga su smo dvije hrvatskih obitelji i naš načelnik naručuje inspekciju za rušenje samo te dvije – on je za „pravi“ suživot; Udbina mora dobiti isti status kao i Knin, Vukovar. Tamo lokalna samouprava ne može biti sastavljena ako nema predstavnika manjine, a u Udbini nema zastupljenosti većinskog naroda. Lakše Hrvatica postane dopredsjednica Vlade Srbije nego Hrvat uđe u izvršnu vlast na Udbini; šovinizam prilikom natječaja za direktora komunalnog poduzeća, kad je načelnik povrijedio ženu čiji je suprug branio Vukovar i proveo pola godine u zatvoru u Mitrovici, a i samim tim imala je pravo prednosti pri zapošljavanju, a načelnik je povrijedio i zbog spolne pripadnosti, izostala je reakcija ženskih udruga, a i pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova, iako su bili informirani. Da je bila obrnuta situacija sigurno bi bilo reakcija. Hoćete još? O podjeli državnog poljoprivrednog zemljišta ne želim ni razgovarati, jer bi bilo najbolje da pravna država napokon profunkcionira i na Udbini.

Moglo bi se još mnogo toga nabrajati, ali živ čovjek može puno toga „predeverati“. Najveće poniženje je odnos prema posljednjem počivalištu pokojnih. Općina, ne da nije izdvojila dana ili tjedna za skrb o mjesnom groblju gdje je počivalište hrvatskih pokojnika, nego je i u komunalnom doprinosu za Crkvu hrvatskih mučenika izračunala svoje „usluge“. Mogu misliti kako se osjeća naš župnik koji je, od svoga dolaska, organizirao akcije čišćenja groblja. Naše groblje je bilo prašuma i općina nije našla za shodno da bilo što učini, ali zato na drugim grobljima, koji nisu hrvatska-katolička, šalje i djelatnike komunalnog poduzeća. Dakle, ni pokojnici na Udbini nisu u istom statusu. Ništa od ovih događanja nije slučajno.

Spomenuli ste Crkvu hrvatskih mučenika. Što se događa oko njene gradnje?

Najprije bih zahvalio našem biskupu msgr. Mili Bogoviću, koji je Božjom voljom izabran za biskupa, koji je prepoznao patnju katolika na Krbavskom polju. Ovdje je treća generacija naseljenih katolika. Prve dvije su bile izbrisane, poubijane i protjerane. Udbina je idealan prostor da bi se pohranila patnja našeg naroda. Ne patnja koja bi nas poticala na mržnju, nego patnja koja bi nam osvijestila veličinu naših korijena i na velikane naše prošlosti kako vjerske tako i nacionalne. Na one koji su najviše ljubili, bili bogoljupci i čovjekoljubci do te mjere da su svoj život dali i krv svoju prolili. To su ti uzori o kojima se prenosi s koljena na koljeno, a ne ovi današnji koje mediji iz raznoraznih razloga nasilno stavljaju na pijedestal. Udbina i prostorno izgleda kao oltar koji se izdiže iznad prostora za vjernike, odnosno Krbavskog polja. S Udbine puca pogled na Velebit koji je kao zvonik i dominira nad prostorom. Udbina se nalazi u središtu Hrvatske.

Kako se lokalna vlast odnosi prema Crkvi hrvatskih mučenika u izgradnji?

Crkva hrvatskih mučenika nacionalni je projekt, pod pokroviteljstvom je HBK i Hrvatskog sabora. Mada je nacionalni projekt, naša se lokalna samouprava poigravala od samog početka s tim projektom. Najprije je u toj ideji prepoznala neoustaštvo, a poslije je sve činila da bi usporila izvođenje toga projekta. Donedavno zbog igre s komunalnim doprinosom, nije bila izdana građevinska dozvola. Mada je traženo da se u Prostorni plan općine, u suradnji s Biskupijom, u pisanom obliku opišu sadržaji u i oko kompleksa Crkve hrvatskih mučenika, osim ucrtanog znaka na karti, nema ni slova. Za neke druge lokacije i sadržaje ima detaljnih opisa a siguran sam da ni barem 70 posto građana Udbine i ne zna gdje se nalaze, a kamoli da su od nekog općeg značenja. Takvi su odnosi u našem malom "mistu“ normalna stvar. Ono što vrijedi stavlja se u zapećak, a ono što nije baš vrijedno stavljano je kao opći značaj.

Izgradnja ipak ide dalje? Prate li ju i popratni sadržaji?

Zalaganjem našeg biskupa i našeg župnika ona je krenula i teško će se zaustaviti. Gdje god dođem i kažem da sam s Udbine, svi se raspituju o CHM. Po toj crkvi je poznata Udbina, kako u Hrvatskoj tako i među našim narodom diljem svijeta, ali u našem Prostornom planu nema ni slova o njoj. Mada je tek u izgradnji već mnogi hodočasnici dolaze i obilaze Udbinu. To znači da se treba osmisliti čitavi niz sadržaja koji će biti na raspolaganju hodočasnicima i namjernicima. Osim Vodiča kroz Udbinu, kojeg je izdao naš župnik fra Nediljko Knezović sa suradnicima, nema nikakvog suvenira kojega bi se moglo ponuditi. Osim duhovnog sadržaja koji je u ideji hrvatskog mučeništva moglo bi se ponuditi čitavi niz drugih proizvoda koji su svojstveni ovom prostoru: krbavski sir, rakija-šljiva (koja je prije rata bila sastavni dio nacionalnog parka „Plitvička jezera), janjetina, sušeno voće, rukotvorine … Bez prave ponude, putnik namjernik na Udbini je samo u tranzitu. Nalazimo se blizu NP Plitvice gdje godišnje dođe oko 800.000 posjetitelja, a na Udbinu od tih turista nitko ne svraća. To je zasluga i naše lokalno-autobusne samouprave koja izgleda, nema nikakvu strategiju razvitka naše općine.

Što Vi i mještani očekujete 2007.? Kakva će biti budućnost Udbine?

Očekujem da će i na Udbini profunkcionirati zakoni RH. Da će naši sumještani Srbi dizati svoj glas kad vide povrjedu prava Hrvata na Udbini. Sviđalo se to nekome ili ne, morat će se shvatiti da su i Hrvati stanovnici Udbine. Ovdje mora zaživjeti suživot, dijalog i tolerancija, a do toga će doći ako bude uvažavanja i poštivanja drugih. Udbina ima velike mogućnosti i što se tiče ekonomije, ali i daljnjeg naseljavanja. Za sada se od strane lokalne samouprave ulaže veliki napor u povratak, ali i veliki napor u sprječavanje daljnjeg naseljavanja. Očekujem da će do kraja ove godine CHM doći pod krov, ali i da će se u sljedeće dvije godine iznaći način da Sveti Otac dođe na otvorenje CHM, kako se već u nekoliko navrata nagađalo. Naravno, očekujem da ću naći kosti svoga oca i drugih mučenika.

Nenad Piskač

Hrvatsko slovo

Izvor: Ovdje

Pročitano 1049 puta Poslijednja izmjena dana Subota, 12 Prosinac 2015 07:33

Kontaktirajte nas

        Udbina News logo 01 192x33

Imate zanimljivu vijest? Javite nam se na

 

Potražite nas na